Najbolje mjesto za bježanje od ljetnih vrućina su planine.

Nekoliko članova HPD „Zanatlija“ Osijek  provela je tjedan dana otkrivajući ljepote Waliserskih Alpa na jugu Švicarske.

Imali su priliku uživo svjedočiti ljepotama Zermatt-a (1.620 m/nm) jednog je od najpoznatijih zimovališta i ljetovališta u Alpama ne samo zbog toga što leži u podnožju “planine svih planina” Matterhorna (4.478 m/nm) nego i zato što je okruženo s 38 od ukupno 76 alpskih vrhova viših od četiri tisuće metara.
Jednog od njih odabrali smo kao cilj i svog uspona, potom jedno planinsko jezero, Schwarzsee (2.583 m/nm) koje leži u krateru davno ugaslog vulkana i kao šečer na sve uspon na Breithorn (4.164 m/nm) - prema mišljenju mnogih najbolje učilište za one koji od planinara postaju alpinisti.

GALERIJA

GALERIJA

Mont Blanc

Nakon 11 sati vožnje kombijem, bez većih problema stigli smo do našeg odredišta, smjestili se u kamp i otišli u razgledavanje grada i nabavku preostale opreme, neophodne za uspon na Mont Blanc.

Chamonix je lijepo uređeno turističko mjesto u kojem je sve, manje-više, podređeno alpinizmu, planinarenju i skijanju. U mjestu možete pronaći bezbroj trgovina s planinarskom opremom i suvenirima vezanima uz Mont Blanc. Turističke agencije nude aranžmane vezane uz planinarenje oko i na sam Mont Blanc, a između ostalog, možete unajmiti vodiče koji će vas voditi na sam vrh Alpa. Taj luksuz u obliku vodiča ćete platiti oko 800 eura. Naravno morate znati da iako ste dali, za naše a mislim i za sve ostale prilike, brdo novaca to nije garancija da ćete se popeti, vodič će vas voditi sve dok vi možete hodati a ne nositi na vrh.

U podnožju Mont Blanc-a

S obzirom da je Mont Blanc visok 4810 metara, na tim visinama je manja količina kisika u zraku i za uspon na takve visine neophodna je prethodna aklimatizacija. Planinari se najčešće odlučuju za jedan aklimatizacijski uspon na neku planinu koja je nešto niža i manje zahtjevna. Obično se za to odabire Gran Paradiso, visok tek nešto više od 4000 metara, koji se nalazi nedaleko Mont Blanca u Italiji. Međutim, mi smo ovaj put odlučili da se aklimatiziramo na jedan malo jednostavniji, ali skuplji način. U Chamonix-u, kao jedna od turističkih atrakcija, postoji žičara koja iz samog grada vozi na jedan vrlo atraktivan vrh Aiugille du Midi (vožnja sa 1035 na 3842 metara nadmorske visine). Na samom vrhu se nalaze restorani, šetnice, vidikovci - tako da se i ljudima koji nikada nisu hodali po planinama pruža izvanredna prilika da za 40 eura vide ono što planinari svaki put dožive kada se popnu na vrh planine. Nakon što smo tu proveli veći dio dana - sunčajući se, kartajući, uživajući u prekrasnim vidicima - kasno poslijepodne smo se vratili u kamp.

Sljedeće jutro, nakon što smo na sebe obukli i obuli odjeću i obuću neophodnu za uspon, a u rance natrpali još 15-ak neophodnih kilograma opreme, krenuli smo na planirani uspon. Prvi dio smo išli žičarom, a zatim zupčastim tramvajem koji vozi do 2372 metara visine. Nakon tramvaja (koji je nama više ličio na vlak) širok, utaban i ne previše zahtjevan put nas vodi do prvog doma - Tęte Rousse na 3167 m. Ovdje smo imali sreće, tako da smo uz predočenje naših planinarskih iskaznica spavanje platili 13,30 eura i spavali u krevetima, za razliku od sljedeće dvije noći koje smo proveli spavajući (za iste novce) pod stolovima. Naime, oni isti vodiči koje neki plaćaju 800 eura po glavi, još na početku sezone rezerviraju uglavnom sve krevete u domovima, tako da ostalim smrtnicima ostaje da spavaju ili na stolu ili ispod stola - ako imaju sreće da i tu nađu mjesta.

Na žalost jednom članu naše male ekspedicije već na ovoj visini nije bilo dobro, tako da se odlučio, uz pratnju, vratiti u Chamonix.

Sljedeće jutro, nakon olujne noći, svanuo je sunčan i pomalo vjetrovit dan. I tek sad pred nama su bili najzahtjevniji dijelovi puta. Između domova Tęte Rousse koji se nalazi na 3167 i dom Goűter koji se smjestio na 3817 metra, nalazi se stjenoviti uspon koji započinje Velikim kuloarom ili kako su ga planinari od "milja" prozvali Kuloarom smrti. Veliki kuloar je snježna padina, širine 20-tak metra, kroz koju svako malo pada kamenje. Da bi ga neozlijeđeni prešli morate prije samog prijelaza dobro pogledat i oslušnut da li pada kamenje, a onda se uzdat u sreću junačku i pretrčati preko. Da mu ime nije pretjerano posvjedočio nam je jadan vodič koji je na tom mjestu u proteklih par godina zauvijek ostao bez troje kolega. Nakon što smo svi sretno pretrčali zloglasni kuloar, predstojala nam je četverosatna šetnja u derezama uz, na dijelovima, zasnježenu i zaleđenu stjenovitu stazu.

Pogled s vrha

U dom Goűter samo došli oko 13 sati. Kako uspon na sam vrh započinje u dva sata ujutro, imali smo dovoljno vremena da se odmorimo, jedemo, otkartamo nekoliko partija bele i dobrano nažuljamo i ohladimo stražnjice na tvrdim i hladnim klupama. U domu koji je na relativno vrlo velikoj visini, i u kojem su cijene poprilično visoke (1,5l vode košta 5 eura, spavanje na podu 13,5 eura, a rižoto, za koji se mora priznat da je ukusan, košta 13 eura) svi su ekološki osviješteni pa se dom zagrijava na najprirodniji način - planinarima. Kad se dom napuni ljudima toplo je, a kad se pred jutro isprazni hladno je kao i da niste u njemu. U 20.00 sati se gase svjetla. Oni koji imaju rezervirane krevete odlaze u sobe, a među ostalima započinje borba za najbolje mjesto na stolu ili pod stolom. I nakon što se "udobno" smjestite između zida i noge od stola i gurnete glavu ispod klupe na kojoj ste do malo prije sjedili, pokušavate zaspati uz zvuke pranja suđa i lupanje lonaca iz kuhinje, hrkanje onih čija je savjest beskrajno čista ili je nemaju i samrtničko stenjanje onih koje je uhvatila visinska bolest. I tako, više budni nego usnuli, jedva čekate da se upale svjetla u 2 sata iza ponoći i da krenete na uspon.

Sam završni uspon odmah započinje snijegom. Prvih nekoliko sati hoda se po mraku s čeonim svjetiljkama na glavi. Kako je noć bila vedra mogli smo uživat u zvjezdanom nebu iznad nas, osvijetljenom Chamonix i dobrom dijelu Francuske ispod nas i nizovima planinara obasjanih čeonim lampama ispred i iza nas. Pred zoru smo došli do skloništa Vallot na 4360m gdje smo se malo odmorili i tu je jedan član ekipe, zbog strašne glavobolje i mučnine - tzv. visinske bolesti, odustao od daljnjeg uspona.

Na vrhu Mont Blanc-a

Ostatak ekipe je nakon jednosatnog odmora nastavio uspon do samog vrha. Put do vrha nije tehnički zahtjevan, nema potrebe za zabijanjem lednih klinova ili postavljanja nekakvih drugih osiguranja, jedini problem je nedostatak kisika i snježni grebeni koji su na mjestima široki samo 40-ak cm, a sa čijih strana se obrušavaju snježne padine duboke i više od 2000 metara. Kako izgleda zadnjih dva sata uspona, najbolje govori činjenica da za to vrijeme nismo napravili niti jedan snimak foto aparatima.

Kad smo došli na sam vrh, najmlađem članu naše ekipe, koji je do samog vrha bio najzagrijaniji za uspon, je odjednom pozlilo - tako da smo uspjeli samo napravit par fotografija, pogledat Europu sa jednog od njenih najviših vrhova i sjurit se dolje do skloništa Vallot, pokupit zadnjeg člana ekipe i spustit se na niže visine s većom koncentracijom kisika. Čim smo se spustili nekoliko stotina metara niže svi su prodisali punim plućima, a glavobolje i mučnine su prošle. Isti dan smo se, nakon 14 sati hoda, spustili do doma Tęte Rousse, a slijedeći dan do Chamonix, gdje smo u suvenirnicama potrošili još ono malo eura što nam je ostalo.

I na kraju zahvaljujem se članovima ekspedicije Dariji Galinec, Ireni Bando, Frani Brišiću, Siniši Saheru, Nenadu Balaju i Damiru Škrlecu na strpljenu i razumijevanja - tijekom cijelog ovog planinarsko-alpinističkog putovanja. Posebno se zahvaljujem Zajednici športskih udruga i saveza Osječko-baranjske županije te rukovodstvu HPD "Zanatlija" Osijek, koji su nam svojom finacijskom potporom pomogli u realizaciji ovog uspona.

Vođa puta mr. sc. Željko Zahirović