Aljmaš s pravom nazivaju "oazom mira". Oko dva kilometra udaljen od ušća Drave u Dunav, dijelom priljubljen uz veliku rijeku, a dijelom se širi po blagim obroncima, prošaranim vinogradima, voćnjacima, šumarcima i brojnim vikendicama. Prije Domovinskog rata u njemu se počeo uspješno razvijati seoski turizam s atraktivnom ponudom lovstva i ribolovstva - u neposrednoj blizini prostire se poplavno područje Kopačkog rita.

Druga znamenitost Aljmaša je svetište "Gospe od Utočišta", koje već 300 godina na Veliku Gospu (15. kolovoza) pohode hodočasnici iz istočne Slavonije. U sklopu opće duhovne obnove nakon izgona Turaka iz Podunavlja (1687.) isusovci su poticali štovanje Gospe. Godine 1689. oni su u baranjsko selo Lug donijeli Bogorodičin kip i utemeljili svetište. Ubrzo je Baranja zahvaćena valom kolonizacije kalvina iz Mađarske, koji ne štuju Bogorodicu, pa je kip 1704. čamcem spušten do Aljmaša. Po pučkoj legendi, Gospa je prvotno smještena u kolibu od pruća i blata, a zvono je obješeno na obližnju trešnju. Budući je Gospa ondje našla utočište i ljubav mještana, dobila je službeno ime "Gospa od Utočišta" i postala utočište svima koji u nevolji vape za njezinom pomoći.

Prva crkva izgrađena je 1708., a stradala je u požaru 1846. Tada je izgorio i kultni isusovački kip. Po sačuvanoj kopiji biskup Strossmayer je 1857. u Beču dao izraditi novi. Bio je to njegov osobni poklon Aljmašu i izraz štovanja prema Bogorodici. Taj kip postoji i danas, ali je pretrpio teške dane. Za vrijeme srpske agresije na Hrvatsku, svetište Aljmaške Gospe je razoreno do temelja, ali je kip - začudo - pod ruševinama ostao neoštećen. Zahvaljujući UNPROFOR-u, on je 31. listopada 1992. spašen i dopremljen u Osijek, gdje je zajedno s narodom proveo šest godina u progonstvu. 1. kolovoza 1998. kip je na najsvečaniji način vraćen u Aljmaš. Gradnja novog svetišta počinje u svibnju 2000. i treba biti okončana do 2004. godine, do 300-te obljetnice Aljmaške Gospe.

U jednoj od pitomih zavala Daljske planine smjestio se pravoslavni manastir "Vodica" koji svjedoči o vjekovnoj prisutnosti Srba u Podunavlja. Manastirska kapelica "Uspenia presvete Bogorodice" podignuta je 1758., a srušili su je ustaše 1941. Nova je sazidana na starim temeljima 1949. Budući je crkva vrlo mala, postoji i oltar na otvorenome, što je vrlo neuobičajeno u pravoslavnoj arhitekturi. Tu se na blagdane Bogorodice održavaju velika "proštenja", na koja se dohodi u svečanim procesijama. U manastirskom kompleksu posebno je zanimljiv konak, podignut iznad visoko ozidane česme u kojoj se posvećuje prvoklasna izvorska voda. Ta "vodica" je svetištu podarila ime, a u narodu je prošireno vjerovanje da liječi bolesti očiju, živčanog i probavnog sustava. Crkva i konak su povezani alejom lipa, starijom od 150 godina. Podignut u vrlo lijepom prirodnom okružju, kompleks "Vodica" vjerski je i kulturno-povijesni spomenik te se nalazi pod zaštitom države. Tijekom povijesti ovo mjesto su posjetili brojni uglednici: danski književnik Andersen, srpski pjesnik Branko Radičević..., ali i đakovački biskup Strossmayer, neumorni borac za jedinstvo crkve.

Na hrptu Daljske planine (najviši vrh je Čvorkovac, 192 m) podignuta je 1984. Crkva Sv. Stjepana kralja, koja ovdašnje Mađare, katolike, podsjeća na utemeljitelja mađarske feudalne države i crkve (Stjepan I. Arpadović, 927.-1038.).

Priredio: Vlado Obad