|
ZIME - NEMA
(OSVRT NA IZLET - DARKOV PUT
12.02.2012. g.)
Nakon desetodnevne
vremenske „nepogode“ zvane „prava zima“ osvanulo je
i to snježno i prohladno nedjeljno jutro polaska u
Baranju na popularni izlet po imenu Darkov put,
nazvanom po prerano preminulom istaknutom članu
„Zanatlije“ Osijek Darku Havraneku.
Izlet su otkazali, kako to
već u ovakvim vremenskim (ne)prilikama i biva, dan
ili dva ranije, oni „najbojaživljiji“. Oni pak
„hrabriji“ krenuli su na izlet. Planinarska ekipa u
busu bila je sastavljena od naših članova i nekoliko
prijatelja planinara iz HPD „Bršljan-Jankovac“
(ukupno nas 36 planinara), te osmeročlanom ekipom
planinara HPD „Belišće“ koji su došli svojim
kombijem kako bi nam se pridružili u našoj maloj
zimskoj avanturi.
Pogled na gotovo potpuno
planinarima popunjen autobus nakon prethodno
proživljenih deset dana neprestanog proučavanja
vremenske prognoze, mnogobrojnih telefonskih poziva
prijavljivanja i otkazivanja izleta kao vođi puta
pružio je barem malo olakšanje. Pogled iz busa na
padajući snijeg i onaj napadali obećavao je potpuni
zimski ugođaj.
Dolaskom u sam idilično
snijegom okovan centar Batine u svima nama je
potaknuo dodatno zadovoljstvo što smo baš danas tu.
Nakon okupljanja po izlasku iz autobusa kreće uspon
do spomenika Batinskoj bitci i proboj kroz dubok
snijeg uskim strmim putem sve do spomenika. Pogled
sa spomenika na Dunav prekriven santama leda i
predivan pogled na netaknutu bjelinu batinskih
krovova kuća i crkvenog tornja ispod nas stvara
jedinstveni ugođaj. Vade se fotoaparati i sve se
fotka. Odlazimo do našeg panoa na početku staze
Darkova puta, zajednička fotka za uspomenu pa
pokret. Zbog duboka snijega i uskog strmog spusta
mijenjem trasu puta pa krećemo nazad dolje u centar
Batine te uzvodno uz Dunav do početka nasipa
Karašice. Do nasipa, nakon istog onog spusta kojim
smo i došli do spomenika hodamo očišćenom cestom.
Početak nasipa i početak duboka snijega od 40-50
centimetara tjera nas da formiramo kolonu. Na čelo
kolone naravno po ranijem dogovoru prvo muški, a
ispred svih naš Daniel Podobnik koji nam svojim
skijama za skijaško trčanje prvi krči put. Vesela
kolona zastajkujući povremeno radi kraćih osvježenja
probija se vješto i uspinje sve do ceste Batina-
Draž. Pauza po običaju nakon ovog uspona na
velikoj terasi vikendice naših znanaca.
Snijeg ne prestaje i
nadalje je poprilično hladno, poneki su na usponu do
vikendice i posustali. Budući da je već blizu 13
sati (a i već smo „na zraku“ preko 4 sata), i budući
da je do cilja još minimalno 2 sata hoda brzo
donosim(o) odluku o prekidu daljnjeg proboja do
Zmajevca. Zovem vozača autobusa koji nas na cesti
Batina-Draž ukrcava i vozi za Zlatnu gredu. Nitko se
ne buni, svima je lakše, jedino se izgleda ja
sekiram nepoznanicom hoćemo li busom moći doći do
Zlatne grede budući da je još dodatno napadalo
snijega na cestu koja je još jučer u mojoj izvidnici
puta ionako bila teško prohodna. Vozaču autobusa baš
i nije pravo, ali ipak uz malo gunđanja vozi u
dogovorenom smjeru. Od ulaska u područje Kopačkog
rita vozimo se uskom, jedva prohodnom cestom, a u
sebi se molim da iz suprotnog smjera ne naiđe neko
vozilo. Imamo sreće, stižemo na naš cilj - Eko
centar Zlatna greda. Zahvaljujući našem suputniku u
ovoj zimskoj avanturi Jasminu Sadikoviću iz udruge
Zeleni-Osijek, pod velikom nadstrešnicom Eko centra
dočekuje nas vatra koju je za nas zapalio suradnik
Eko-centra, stanovnik Zlatne grede. Raspoloženje se
dodatno popravlja, vade se prehrambene delicije za
pečenje na vatri, slanina je i ovaj put neizostavna
prehrambena namirnica. Kuhamo čaj, prazne se
ruksaci, na stolovima je toliko hrane i pića da bi i
da svi ostanemi zameteni na ovoj zimi sigurno
preživjeli nekoliko dana.
Nekako, nakon svega
proživljenog toga dana, sukladno našem sloganu „umor
nestaje – zadovoljstvo ostaje“, svi smo se izuzetno
zadovoljni ukrcali u autobus i krenuli nazad u
Osijek.
Možda se svima nama iz
perspektive tople sobe, mnogobrojnih vijesti i
„pravih“ informacija s terena kojima nas novinari
neprestano zasipaju, često puta, ovakvi „zimski“
izleti čine kao prava ludorija koja nije za nas.
Ipak stvarnost je često puta nešto drugo, biti na
zraku, planinariti, družiti se, doživjeti sve
čarolije koje nam zima pruža zaista nema cijenu, to
je neprocjenjivo. Netko od sudionika izleta dobro je
rekao: „Kada će opet biti ovoliko snijega?, Kada
ćemo opet imati priliku Darkovim putem prtiti
ovoliki snijeg?“ Zadnji put ovoliko ga je bilo prije
nekih 25 godina. Trebamo li opet čekati 25 godina?
Mi nismo čekali, a vi?
Na kraju, što reći nego,
dok je ovakvih planinara, zime nema, za njih
odustajanja od izleta nema, a svakako zime nema ni
za planinarsku budućnost na ovim našim prostorima.
Vremenske uvjete ne možemo birati, ali možemo se
prilagoditi i ipak boraviti u prirodi pa čak i
beskrajno uživati u njenoj zagonetnoj ćudi, baš kao
što smo to napravili mi.
Vladimir Pavičić
vođa izleta
galerija |
