Pohod na Lisac

 Subota, 08.10.2011. – 06,00 sati, mračno, zora još nije svanula – ali mi veseli krećemo u Bosnu – na planinu Lisac. Dobrano je zahladilo, pa se pitamo kakvo će nam vrijeme biti, ali zna se – prave planinare sunce grije u srcu i ne odustaju od izleta zbog najave lošeg vremena. I opet se pokazalo – sreća prati hrabre – kako je svitalo, tako se i sunce sramežljivo pojavljivalo i do kraja dana se igralo s oblacima. A fotografi baš vole tu igru, pa je love fotoaparatima i uživaju.

Zoka, naš vozač i glavni organizator izleta, spojnica sa planinarskim društvom Tajan iz Zenice – provozao nas je kroz Bosnu, da nismo ni osjetili kako vrijeme leti.– uživali smo. Stigli u Vranduk, gdje smo obišli srednjevjekovnu tvrđavu i divili se ljudskoj snazi da baš na tom mjestu naprave takvo zdanje, a i sadašnjim mještanima – koji žive na litici, koriste svaki pedalj zemlje i sačuvali su izvornu tradiciju. Jedna mještanka nam je pokazala prostorije njihovog kulturno umjetničkog društva – gdje se čak 100 žena i stotinjak djece druže i održavaju tradiciju. Zadivljujuće za tako malo mjesto.

Nakon Vranduka, krećemo za Zenicu i „bacamo“ se na specijalitet – pite ispod saća – prava delikatesa. Nalazimo se sa domaćim vodičem – Suadom – zvanim Suće – i krećemo kombijem do polazne točke – gdje ostavljamo kombi i nakon dva sata hodanja kroz predivnu prirodu, stižemo u planinarski dom Lisac na 1.012 m/v.

Srdačni domaćini dočekali su nas pravo planinarski – čajem od planinskih trava, kahvom, kruškama – osvježili smo se i krenuli put vrha Golub (oko 1300 m/v). Put je prekrasan – iz šume izlazite na travnate padine i sa svakim korakom se otvaraju novi vidici. Jedva smo se odvojili od vrha i pogleda na silne planine. Napravili smo kružnu turu, tako da je i povratak bio zanimljiv – naišli smo i na veliko imanje sa napravljenim jezercetima i stazicama, drvenom kolibom...kao da smo upali u bajku. Ma cijeli dan je bio bajkovit.

E večera i druženje je bilo šlag na torti – pjesma, vicevi i smijeh se orio – iako nas nije bilo puno. Što bi rekli Bosanci – bilo nas je taman.

Jutro je osvanulo sa snijegom, oko doma tek toliko da prošara travu, ali vrh je baš zabijelio.

Ležerno smo doručkovali i pili kahvu, prepričavali događaje i upijali dobrotu domaćina, te se divili njihovom požrtvovnom radu na uređenju doma – koji je izuzetno uredan i topao, imate dojam da ste kod svoje kuće. A domar i domarka imaju preko 70 godina – nevjerojatno je koja je snaga u tim ljudima. Naravno, tu su i ostali članovi koji redovito posjećuju dom i rade na njemu, a mi smo imali sreću upoznati neke od njih.

Kad smo krenuli u spust prema kombiju, već je padala kiša, ali srećom nismo puno pokisli, jer se i sunce povremeno pojavljivalo. Šalili smo se da nam je izlet 3 u 1 – imamo i sunce i kišu i snijeg.

Došavši do kombija, neugodno smo se iznenadili – bio je obijen i pokradene su neke naše stvari – većinom rezervna roba koju smo ostavili u kombiju. Nakon prvog šoka i prebrojavanja kome šta nedostaje, shvatili smo da nam ni taj gubitak stvari ne može pokvariti lijep izlet. Matrijalno je ipak samo matrijalno, i brzo se preboli. Domaćini i posebno naš Zoka su bili uzrujani više od nas – bojeći se da ćemo steći krivi dojam o Bosni i ljudima koji tamo žive. Ja sam, iako su i meni nestale stvari, bila izuzetno sretna što su svi članovi naše grupe iskazali pravu ljudskost i nikom nisu ništa zamjerili.

Krenuli smo put Smetova, gdje smo se iz kombija divili vidicima, jer se vrijeme izrazito brzo mijenjalo – od sunca do kiše i vijavice sa propadivanjem snijega – tako da smo odustali od hodanja po toj planini, već smo samo popili piće i pojeli hurmašice u domu na Smetovima, te krenuli nazad u Zenicu – na ručak – ćevape – pa na oproštajno piće u kafić koji drži jedan njihov član. Pozdravili smo se sa domaćinima i obećali da ćemo opet doći, te krenuli za Osijek.

Izlet je bio pravo oličenje planinarstva – skupilo se društvo koje voli prirodu, hodanje i druženje – a svega je bilo! Još jednom se pokazalo da se planinari mogu družiti i osjećati dobrodošlo – bez obzira na nacionalnost – pravi ljudi prepoznaju jedni druge!

Đuro, Nata, Barbika, Vinka, Jela, Tea, Marija, Ksenija, Ljilja, Zoka – iz šale smo se nazvali – Slavonski sendvič – sudionici izleta.

                                                                                               Ljilja Havranek

galerija