Dugoočekivani izlet neopravdano prozvan Papučki jaglaci (a zašto ne Papučke visibabe ili šafrani) započeo je na Promenadi u 15 do 7. Krenuli smo veseli i pospani u svoju poluplaninarsku a polugastronomsku avanturu kao i svake godine do sada.Za razliku od prošlih istoimenih izleta već ujutro se osjećalo malo veće uzbuđenje zbog lijepog vremena i duge apstinencije od izleta a sve radi ove žilave zime koja nikako da ode. Za svaki slučaj Chuck Norris je naredio Suncu da izađe i pristojno grije kako bi se očuvali od dosadne i nedobrodošle kiše.
Stigli smo u Našice kako bismo osigurali dugom zimom izmučene organizme, dovoljnom količinom bureka, pereca i inih pekarskih delicija te kofeinom «Kod Roka». Navedeni kafić je pravo planinarsko leglo ljubaznosti i brzine, što naravno zahvaljujemo gazdi Velimiru-Veci. Krenuli smo dalje te smo u autobusu uživali u pravim poučnim pričama iz raznih segmenata svakodnevnog života pa smo tako saznali između ostalog i kako se na bosanskom kaže gay parada: u dupe na vašar. Stigli smo u Veliku oko 9 sati. Bilo je organizirano nekoliko staza što dužih, što kraćih: Nevoljaš, Mališćak, Jankovac, Šumarski fakultet, Trišnjica.
U Velikoj je bila prava gužva jer je pristiglo nekoliko stotina (tisuća) planinara i rekreativaca iz cijele Hrvatske. Mi smo se zaputili na Trišnjicu.
Cijelim putem su nas pozdravljale svojim ponosnim glavicama razne vrste predivnog cvijeća: visibabe, jaglaci, šafrani, ciklame, kukurjeci, presretni što mogu uživati u oduševljenju tako zahvalne publike kao što su planinari. Malo blata, malo snijega i došli smo na Trišnjicu gdje smo se okrijepili hladnim i toplim predjelima: kobasicama, sirom, pečenom slaninom i prvim sunčanjem.
Hrabri avanturisti su polijegali na vlažno brdašce kao nasukani kitovi. U povratku su nas dočekali kod Lovačke kuće pregostoljubivi lovci pa smo opet malo ručkali roštilja, feferonki, luka, slanine itd. i sl. Nakon tog nadasve zdravog i niskokaloričnog ručka krenuli smo nazad prema Veličkim poljanama.
Cijelim putem nismo odoljeli napadima pjesama koje su nam spavale cijelu zimu u glavi. Konačno smo mogli pustiti svoje glasove i emocije da ispune ovu inače pitomu šumu. E, taj dio je bio najbolji.
Na Veličkoj poljani smo susreli stare prijatelje iz ostalih planinarskih društava, s njima smo se izgrlili i izljubili bez puno nepotrebnih riječi – jer svi smo mi članovi iste sekte.
U povratku smo ponovno stali «Kod Roka» ne bi li još malo produžili ovaj prekrasni dan. Vratili smo se u Osijek oko 19 sati puni tuge zbog povratka, ali i veselja zbog budućih izleta. I naravno, unatoč obaveznom konzumiranju Andola jer mišići su se malo prenapregnuli, zaključak je uvijek isti: umor nestaje, zadovoljstvo ostaje.
Šumska vila