|
Iz pera jedne planinarke... E,
sada. Uvijek isti problem. Kako nazvati priču, a da
ostanem dosljedna svom „stilu“ pisanja. Tako sam
mislila bez „a“, napisati „ 3 eura, litra vruće
vode“, ili „ šta bi dali za šnitu kruha“, ili....
već nešto slično, a ne ide mi. Idem pisati, a naslov
ću dodati kasnije.
Ne misleći ni u jednom momentu
da bi ja mogla ići u Raxalpe u Austriji, sa HPD
„Zanatlija“ Osijek, dogodi se „čudo“. Nada V. mora
iz osobnih razloga odustati, ponudi meni, i bez puno
„otimanja“ ja pristanem. Nado, evo ti pusa, ko Alpe
velika.
Vođa puta Obad, sve ti je jasno, svaki zalogaj kruha
moraš „zaraditi“ u nogama. I bi tako. Dobro nije baš
tako, ja sam imala neke „privilegije“, nisam morala
sve ishodati. Sad nešto razmišljam, bili smo puna 4
dana ( ponoć 2/3.06.do ponoć 6/7.06.), plus/minus 10
min., a po glavi mi „vrve“ događaji, doživljaji,
sve, kao da smo bili 2 tjedna. No, dosta pripreme,
krenimo.
Polazak ispred „bijele lađe“, skupilo se nas, mislim
da rekoše, 44. Obad nas sve prozove, mene pozdravi
sa „Angelina hoćeš ti moći hodati“. A dobro, mislim
ja, a kažem, hoću. Uz osmjeh sve štima, krećemo.
Duga je noć, a čeka nas naporan dan, valja spavati.
Čak sam malo i uspjela. Osim Mare i mene, ima nas
još nekoliko iz „Jankovca“.
Stižemo. Prvo obilazimo etno selo Kleinstubing, sa
svim primjercima pučke arhitekture iz svih dijelova
Austrije. „Kuće“, ko „kuće“, ali cvijeće, pa oni su
nevjerojatni ! Nastavljamo taj, kasnije ćemo
vidjeti, uzbudljiv dan, obilaskom spilje, mislim da
se zve Lurgrotte (!). 1 sat pod zemljom i mi bi svi
van. Svaka čast špiljama, a sunce je sunce, kaže
Gorana. Slažem se.
Obad ne bi bio on kada bi nešto na putu propustio,
pa tako i da vidimo „najljepši grad na Muri“, (ovi
navodnici su samo zato što sam zaboravila kako se
zove, ali ljepotu grada neću zaboraviti, te fasade
svaka drugačija, pa parkovi, pa cvijeće, pa fontana,
a o čistoći da i ne govorim. I tako kada smo se
dobro izmorili, sjedamo u bus, koji je super, vozimo
se oko 1 sat i onda, moram vam reći da je 16 sati,
da možete „shvatiti“ ono što slijedi.
Izlazimo iz busa, „tovarimo“ na „pleća junačka“,
svako svoja, u početku, i krećemo na uspon od 3
sata, mislili smo. Taman krenemo, a ono kiša. Prvo
sitna proljetna, onda ljetni pljusak, pa dosadna
jesenska, sa ljetnim pljuskom, a o zimskoj ću
kasnije, Od kiše nemamo neki pegled kuda idemo, pa
se penjemo nekom vododerinom (oni koji su završili
planinarsku školu znaju šta je to, a oni koji nisu,
neka izvole u školu), umjesto „serpentinama“. Ja
krenem, a ne ide, jedva hodam. Sad je umor na
vrhuncu. I šta će sa mnom, moje stvari podijele
Hermina, Boris i dr. Belaj, hvala im. I ja krenem
hodati. Nakon određenog vremena, kada sam ja
postigla „radnu temperaturu“, idem ja „ko zmaj“,
ali više u mraku i kiši, koja prelazi u zimsku
ledenu, ne vidim moje stvari, pa pitam kome da
pomognem, i tako ja „dobijem jedan ruksak i vreću za
spavanje. Fala Bogu i ja nekome pomogla.
Stižemo do prvog doma „Karl Ludwig – haus“. Mokri,
šta mokri, curi voda iz odjeće na nama, a oni koji
nisu išli u planinarsku školu, moraju, jer je njima
sva roba u rancu bila mokra. „svaki komad robe u
rancu treba zamotati u najlon“, a za drugi puta
,Angela, i vreću za spavanje. Zapamtila sam. Tu se
presvučemo, pitam se čemu, ali bi tako i krenemo
prema našem odedištu, neki ostanu prenoćiti u ovom
domu, mislim njih 17. Vjetar nas nosi (bez
navodnika), kiša ledena udara u lice, a mi ne znamo
koliko u ovim uvjetima treba vremena do doma , bar
ja ne znam. Natovarena sada sa svojim stvarima idem
kao da me nešto nosi. Pratim Đuru ispred, koji me
skroz požuruje, a svi smo na okupu. Što po vodi što
po snijegu, evo nas u domu. Dočeka nas topla peć i
„zaleđen“ osmjeh domaćina, kao od kuda vi, „prošlo
je radno vrijeme“. Čudan neki narod. A neka im bude,
mislimo mi, samo neka smo mi stigli. Skidamo se i
vješamo robu da se suši. A čudna neka peć, kao da je
napravljen od nekoliko „auspuha“, pa sam ja
„mislila“ da se mokra majica provuče kroz jedan
„auspuh“, a kroz drugi izađe suha. Malo su me čudno
gledali, valjda nije tako. I nije. Ali Brkić je imao
sličan sistem i osušio je prvi svoju robu.
Svjetla se gase u 22 sata, pa
ko je lego, lego. Ja istresem vodu iz vreće, bilo je
oko 1 litre, mogla sam uštediti 3 eura, da sam
„mislila“. Uglavnom kako bi bi, prođe ta noć. A onda
jutro. Kada smo mi vidjeli gdje smo, pa to je više
nego raj na zemlji. Dom „Habsburghaus“ 1785 m,
gledamo okolo, pa mi smo u „čardaku ni na nebu ni na
zemlji“, kao da nas neka nevidljiva ruka drži blizu
nebu. Ma baš nas briga što je litra vode, 3 E, što
nam fali kruha, što nas hrane ko „mlade ptiće“, što
nema osmjeha, pa mi smo u raju. Hvala ti Bože na
ovim prekrasnim vidicima. Osim te ljepote prirode,
jutro je donijelo još „ljepote“ smjeha. Marko ode
tražiti tople vode, donese bokal od lite i plati 3
eura bokal tople vode. Odma nam se osmjeh
„zamrznuo“. A mi ko mi, ne znaju oni za našu pjesmu
„ ništa nam neće ovi dan pokvarit...“, sve okrenemo
na šalu.
Spremni za hodanje, krećemo na uspon, „osvajanje“
vrhova. Popnemo se na 2007 m, Heukuppe. Ja malo
štekam pa mi Ljilja „pravi društvo“. Kada smo se
polele pa vidjele kuda su se oni spustili, a i mi
moramo, mislila sam, „Bože, zašto nisam tica“. Ali
ja sam niz brdo, „maher“, pa se spustim bez
problema. Obad nije mislio da će biti tako, pa je
dolje čekao. Valja se sada na drugo brdo popeti, pa
se spustiti do doma prvog. Ali to je već sada lakše.
Nakon odmora u domu, idemo u „naš“ dom. Sada smo
„skoro svi“ . Večera, daj šta daš, svi „morogaju“, a
tanjuri nam prazni za tili čas, pa sam zaključila da
„morogamo“ za „svaki slučaj“. Danas smo se sunca
nauživali pa smo svi dobre volje. Dobili smo i
glazbu. Mala Dunja nam je održala sat trbušnog
plesa. Super je. Baka, Gorana „ ko fol“ se ljuti, a
vidimo kako je ponosna, tako i treba. Sad smo već
popili po malo vina ili piva, kako ko, svjetla se
gase u 22 h (Ines kaže, ovako se dugo nije
naspavala), pa zapravo, mislim da nije niko. Zaspali
smo kao bebice. Sjetili smo se nekih koji nisu
mogli ići, pa da „šutim“ „obećane“ su mi girice.
Mislim da će biti „obećanje ludom radovanje“. Nešto
puno mislim, bolje da sam vježbala hodanje.
Sutra se kreće na dugačku turu, 7 sati. Ja sam si
uzela slobodan dan. Ne ide ni Dragica, malo je
povrijedila ruku. Ispratimo ih i sjednemo „lapiti“.
Onda napravimo „plan hodanja“ i krenemo slobodno
odabraim ciljem. Mogu vam reći da smo to pošteno
odradili. Evo i pola 6 po podne. Stižu hodači. Vidno
umorni, a još vidnije zadovoljni. Pa vidno i
„izgoreni“, pričaju šta sam propustila. Prekrasne
vidike, Dunjin povratak po Goranin izgubljeni fotić,
Franjin „promašaj“ doma, pa uživanje u veeelikom
kolaču, a najviše propušteno „ napiti se vode po 10
eura za litru“, navodnici su samo da naglasim.
Večera „meksička“. Sada smo se već navikli, ko
„domaći“ smo. Goranu smo iznenadili, rođendan joj
je. Dunja je danas obukla „bavarsku“ nošnju. Mala
je opasna. Svako ima neku zanimaciju, a ja sam
snimila najljepši zalazak sunca do sada. Polako
kupimo stvari sa sušenja, brzo će 22 h, svjetla se
gase, a sutra ranom zorom moramo na put. Za doručak
se ne brinemo, kaže Obad, neće nam uzeti puno
vremena, i nije, ali svako je dobio „čak“ dvije
šnite kruha. Kako smo se tome smijali, i mislim da
ćemo pored prekrasnih vidika i druženja imati
bezbroj anegdota za pričanje.
Nedjelja, jutro prekrasno, doručak i u 7 i 15
polazak do busa. Računamo na nekih 3 sata hoda. Kada
smo sada vidjeli šta smo po onom „kijametu“ prešli,
nismo mogli vjerovati. Kako ko, meni je spust
pjesma, evo nas do busa. Gorana me proziva kako brzo
hodam, a oni koji me ne poznaju, čudom se čude, a
šta ću kad me ide „niz brdo“. Nazad će mo preko
Mađarske, nisam rekla da smo tamo išli preko
Slovenije, pa smo tako „zaokružili“ pola Europe.
Uz put svratimo u Železno, glavni grad pokrajine
Gradišće, koji smo razgledali uz pomoć domaćina ( na
žalost nisam mu zapamtila ime), a zatim na ručak u
Wulkaprodezdorf ( meni dobro poznat kraj). Želje su
„ispunjene“, „bečka šnicla, pomfrit i salata“.
Probali smo i njihovo domaće vino. Zadovoljni. Idemo
dalje. Mađarska, Balaton, rekoh, nema gdje nas nije
bilo. U nekoj čardi, sva u cvijeću, pojedemo i
kolač. Sad smo kompletni. Konačno kući. Blizu je
ponoć.
Šta reći na kraju. Još nešto
ima. Dobili smo od vođe puta poklon. Mozart kugle.
Kaže Zlatko 50 kalorija svaka, pa si ti misli. Neki
su primijetili da je u busu kao u „azili“, ipak 3
eura su 3 eura. Jesam li vam rekla, a možda mi niste
odmah povjerovali, događaja kao za 2 tjedna.
Prekrasno druženje. Zanatlije su nas prekrasno
primili ( ovo kažem zato što sam bila „zanatlija“),
svašta vidjeli, ishodali i vođom puta oduševljeni.
Ne znam da li će ova priča dospjeti do sviju koji su
bili, ali bilo kako bilo, sve vas pozdravljam i
svima zahvaljujem na strpljenju i obzirnosti. Pa do
neke druge prilike, mašem vam na pozdrav.
Angelina |
