Žumberak 2019.

srpanj 9, 2019 Jela Knežević No comments exist

06.-07.07.2019. – Zečak, gradina Tuščak te Samoborsko gorje – Noršička Plešivica

Ranojutarnja vožnja „ogromnim“ autobusom za 50 putnika, a nas samo dvadesetak planinara raskomotilo se na po 2-4 sjedala gledajući obasjana slavonska polja žutih glavica suncokreta, okrenutih ka istoku. Pozitiva na svim našim licima  obasjani sunčanim jutrom, uz nadu, da nas lijepo vrijeme barem danas u subotu neće iznevjeriti, jer je smjer našeg putovanja, sjeverozapad, Žumberačko gorje. Popunjavajući rezerve hrane i pića u Samoboru stižemo oko podneva u planinarski dom Scout, uz selo Koretići. Mudro vodstvo predlaže izmjenu plana zbog loše prognoze za nedjelju, te već danas krećemo ka vrhu Zečak. Na tabli piše 2,5 sata. Hodamo makadamom. Na jednom dijelu pokušavamo proći planinarskom stazom zaraslom u dvometarsku koprivu, uz jauke i utjehu da to liječi reumu. Opet izbijamo na makadamsku cestu, a usijanje lijepog dana dolazi do vrhunca. Usputna prašina vozila pojačava čežnju za tekućinom. Nakon 3-4 stanke dolazimo do samog podnožja vrha gdje na tabli piše da nam još treba svega 10 minuta, te se odlučno  kreće na njegovo osvajanje. Užitak ležanja na „gajtan“ travi polako ometa grmljavina negdje daleko a kako je ne bi dočekali vraćamo se sada kompletno makadamskom cestom od 10,5 km. Priliku za suočavanje s teškoćama hoda po tvrdoj podlozi okusila je manjina novih planinara, a te turobne misli svi zajedno potiskujemo misleći na radostan, opsesivan trenutak susreta sa hladnim pivom. I zaista dežurni u domu je osigurao rashlađene napitke i nakon tuširanja u minimalistički pristojno sređenom sanitarnom čvoru smještenom u zasebnu kućicu misli se usredotočuju na pripremu pečenja s izgrađenog roštilja.  Unatoč vrsnim vokalnim izvedbama, veselje i uživanja u istima nisu dugo trajala jer noge su tražile horizontalni položaj.

                Nedjeljno opušteno jutro prekida jedna grupa dobro oporavljenih nogu nakon 20 km makadamske podloge i  kreće ka vrhu markiranom stazom uz svesrdnu pomoć po sistemu „kartu čitaj a dva seljaka pitaj“ do Noršićke Plešivice.

                Nakon povratka grupe s hodanja od 2,5-3 sata, pakiramo se i odlazimo do autobusa koji nas vozi do Glažute (Osredek-Tuščak) odakle se kreće na 1,5 sat do vrha Tuščaka i srednjovjekovnih kamenih zidina. Konstantan i ozbiljan uspon olakšava pogled na predivnu zelenu lisnatu okolinu i uz 2-3 predaha dolazimo do kontrolne točke Tuščaka uz zvučnu kulisu približavajuće zlokobne grmljavine. Nas četvero ne čekajući većinu da se vrate s obilaska zidina do kojih na tabli piše 15 minuta počinjemo sa spustom, uz pokrivanje kabanicama zbog sve jačeg pljuska. Oprezni silazak usporava sklizavi teren, a tutnjava kiše po kabanici zatomljuje zvukove grmljavine. Ugledavši cestu i autobus pokisli do „ispod“ kože krećemo ka restoranu koji je prekapacitiran, te tražimo mjesto ispod velike nadstrešnice samoposlužnog roštilj restorana gdje čekajući u redu prekopavamo misli o današnjem usponu i još gorem spustu. Nakon objeda i stanke od 1,5 sat ostajemo prikovani ispod nadstrešnice jer se spustio, „prolom“, pljusak. Vrijeme prolazi i donosi se odluka da otrčimo do autobusa koji nas čekao na nekih 50 m udaljenosti. Tko bi računao da je moguće u jednom danu, u jednom popodnevu pokisnuti ponovo. Sjedamo u već ovlaženi prostor busa i tražimo komad suhe odjeće koji većina ne pronalazi, ali uz smjeh ne obazirući se na striptiz, krećemo ka našim domovima i sigurnom vožnjom stižemo na parkiralište iza Spara u 19.30 sati.

                I po onoj staroj uvjeravamo da “UMOR NESTAJE, A ZADOVOLJSTVO OSTAJE”

Tekst: Krešimir Birnbaum

Kako je prošlo?

Odlučila sam probati. Ne novu haljinu….probati planinariti po Žumberku. Što reći? Najprije sam gledala fotke jednog iskusnog planinara. Potoci, šume, šumske jagode, prekrasni vidici. Oduševile su me. I tako je virus proradio…ili „pundravci“…kako god. Napravila sam popis, pokupovala ono što sam smatrala najpotrebnijim i u ranu subotnju zoru krenula put „starog mjesta“ na kojem ću krenuti na put. Stigla sam i umalo otišla na rafting. Kako??? Otvoren bus , nasmijana ekipa, ali nisu planinari. Ugledala sam tada društvo koje sam prepoznala po rancima i štapovima. Upoznavanje za početak i čekanje se odužilo….vozač odjurio nazad po ENC. Shvatila sam da sam u dobrom društvu. Nitko ne gunđa, svi strpljivo čekaju………predobro. Putovanje busom je započelo pozdravom voditeljice Jele sa uvodnim govorom koji bi se najkraće mogao opisati kao torta. Sloj biskvita (informacije) , pa sloj pošalica (o nekim smiješnim i smješnijim duminama)…..a meni je napetost popuštala brzinom svijetlosti. Potapšala sam se po ramenu……Maro biti će sve ovo ok. Pričati ćeš ovo sa osmijehom za 100 godina. Stigli smo do planinarskog doma. Bajkoviti proplanak sa kućicama kao iz bajke o Ivici i Marici. Sve je bilo tu….kuhinja, roštilj, spavaonice, tuševi, toalet. Tea je ocijenila smještaj zagonetnim smiješkom iskusne planinarke i pristala da mi bude mentorica. Brzo smo se smjestili i krenuli na naš prvi vrh, Zečak. I krenusmo po suncu i temperaturi 35 stupnjeva. A Tea, moja mentorica, i još dvadesetak ornih planinara krenuše sa mnom lagano.

Kad bolje razmislim nije Tea imala baš puno izbora. Ja sam se nekako odlučila za nju jer je zračila upravo znanjem i nekom mirnoćom koja mi odgovara. Sve je ona znala. Da je jako dobro imati štapove sa sobom (moji ostali visiti na vješalici u stanu), da su mi gojzerice dobre, ali su duboke bolje, koji je cvijet koji gledam, koji je cvijet „koji tu raste“…baš sve.

Uspon i spust uglavnom po cesti, jednim dijelom po šumi, koprivama i kupinama i mojih prvih dvadeset kilometara je bilo za mene upravo onako kako treba biti. Naporno, zanimljivo, prekrasno iskustvo. Najljepši osjećaj je bio sjesti na travu nakon napornog uspona. Svi nasmijani, sretni i zadovoljni. Frcale su duhovite primjedbe… o svemu i svačemu … o ničem važnom a opet tako puno duha i pozitivne energije. Nakon povratka pekao se roštilj, pojela sam više roštilj kobasica nego u zadnjih deset godina. I mislim da mi nikad nisu bile tako fine. Nesebično su se nudili pečeni patlidžani, kranjske, rajčice, paprika, slanina, šunka …… kao u Balaševićevoj pjesmi. Mislila sam da znam dosta pjesama za pjevanje, ali ne. Repertoar mi je totalno pogrešan. Dado je zato znao upravo one koje su za ekipu. Marina, Nata, Aksenija … pjevačice i prateći lokali … vrhunac večeri. Irena je doprinosila svojim vrckavim primjedbama, a Jela jakim sopranom.  Zaspala sam kao beba. Ili bolje rečeno „pala u nesvijest“. Od umora i pomiješanih dojmova. U neko doba, počelo je grebanje po ruksaku. Probudila sam se u strahu. Prozor širom otvoren, mrak….. svi spavaju. I onda ugledam malu ptičicu kako skakuće po stvarima. Do ujutro sam spavala i nisam sanjala baš ništa. Ujutro sunce, kava, ugodan razgovor. Jedna grupa išla na kratko penjanje, a ostatak ekipe je upijao znanje iz filozofije u režiji Drage i Lenče. Neki su se razgibavali pored izvora, šetali bosi po travi, uglavnom uživali na sebi drag način.

Nakon povratka onih prvih, svi skupa smo otišli do autobusa sa stvarima i krenuli na uspon do gradine Tuščak. Nebo se zamutilo ali krenusmo. Nakon pola uspona krenula je kiša. Irena je podijelila kabanice onima koji nisu ponijeli (naravno i meni, jer je moja ostala u busu), i onda se nebo otvorilo. Padala ja tako jako da se pretvorila u zavjesu od kišnih kapi. Popela sam se, a povratak do busa je bio strašan. Blato, nizbrdica, bolni listovi. Spasili me štapovi koje sam posudila od Dušice. I kao da to nije bilo dosta, nisam imala suhu majicu da se presvučem. Lidija mi je posudila svoju. I onda ručak. Samoposluživanje i ćevapi koji sam pojela u hipu. A onda preskakanje lokvi, i trk u autobus po jakom pljusku. Svi smo bili mokri, pokisli i naravno nasmijani. Spremni za povratak. Završne riječi naše „voditeljice“ i povratak u Osijek. Glava mi je bila prepuna, slike su se vrtile ispred očiju, lica, šuma, lišće, grljenje bukvi….

Zaključak je slijedeći: nezaboravno iskustvo, prekrasni ljudi, divna priroda.

Tekst: Marija Brtan

Foto: Jela Knežević 

Pratite nas i lajkajte

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *