Planinarsko – hodočasnička avantura u Sloveniji i Italiji

srpanj 3, 2019 Jela Knežević

Znatiželjne su gojzerice PD „Zanatlija“ odlutale ovaj vikend u najljepši dio Slovenije, nedaleko od Kranjske gore gdje nam je Koča na Gozdu bila naš topli dom. Bio je to bajkoviti odmor u srcu idilične prirode u okruženju šuma, livada, rječica i divovskih planina.

Pun autobus ljubitelja prirode krenuo je u 6 sati s nestrpljenjem u još jednu nepoznatu planinarsku avanturu. Uz nekoliko potrebnih pauza u 14 sati stižemo u naše prebivalište. Kako bi maksimalno iskoristili dan nakon smještaja u sobe polazimo udahnuti ljepote Kranjske gore. Kažu kako visoka planinska cesta od Kranjske Gore preko Vršiča do Loga u Trenti ima 50 serpentina (24 na kranjskogorskoj strani i 26 na strani Trente). Ophodnju smo počeli prativši planinarski putokaz prema Kranjskoj gori. Spuštamo se kroz šumu pri čemu dolazimo do Ruske kapelice, posvećene Sv. Vladimiru. Izgradili su ju preživjeli ruski vojni zarobljenici 1917. godine kao uspomenu na žrtve pale tijekom gradnje ceste preko Vršiča. Nekolicina ruskih zarobljenika koji su gradili cestu preko Vršiča sahranjeni su u Trenti dok je većina svoje posljednje počivalište našla u zajedničkim grobnicama na Vršiću u kamenoj grobnici u obliku piramide. Preživjeli ruski zarobljenici su zbog toga podigli spomen kapelicu u ruskom stilu. U skromnoj su unutrašnjosti zanimljivi oltar s ikonostasom, metalni lusteri i svijećnjaci. Nakon fotografiranja nastavljamo dalje prema Kranjskoj gori. Prelazimo predivan potok koji se kovitla u kamenju alpskoga krša i dolazimo do spomenika podignutog svima koji su stradali na planinama. Poklanjamo im jednu molitvu od srca i nastavljamo desno prema Domu na Krnici. Put prolazi predivnom crnogoričnom šumom u čijem mirisu uživamo. Dolazimo ubrzo do Doma na Krnici pri čemu pravimo pauzu i guštamo u lijepim pogledima na planinske masive. Vraćamo se istim putem u Koču na Gozdu. Noćimo. S nestrpljenjem isčekujemo subotu jer nam je u planu posjet poznatog talijanskog svetišta i uspon na vrh Cima del Caccatore (2071 m). U subotu krećemo u 7,30 sati. Svraćamo u Kranjsku goru obnoviti zalihe, a potom put Italije.

Dolazimo u dolinu Val Canale do mjesta Camporosso na veliko parkiralište u podnožju žičare. Slijedi kupovina karata za gondolu (10,5 € povratna karta po osobi za skupinu) koja nas za desetak minuta dovodi do najgornje postaje Monte Santo di Lussari. Desetominutna vožnja žičarom nudi apsolutne nebeske poglede koji traju zauvijek budući da se otvaraju vidici s jedne strane na zelena brda i naseljena mjesta, a s druge na velike planinske masive na kojima se još uvijek ocrtava neotopljeni snijeg. Izlaskom iz gondole zatečeni smo ljepotom ovoga mjesta.

Monte Santo di Lussari (Slovenski: Sveto Višarje, Njemački: Luschariberg) je malo mjesto smješteno na planini Lussari na nadmorskoj visini 1970 m. Okruženo je visokim planinama i tamnim stoljetnim šumama. Smatra se svetištem Djevice Marije, a datira iz druge polovice 14. stoljeća. To je ono mjesto iz bajke koje je primjer čiste netaknute ljepote. Jedno je od najljepših mjesta u ovom dijelu Italije. Tu su i brojni restorani, kafići i suvenirnice u kojima možete pronaći nešto posebno. Pristup zaselku moguć je pješice ili žičarom. Makadamski je pristup dozvoljen samo za žitelje i ovlaštene tvrtke zbog opskrbe mjesta.
I ovo Marijansko svetište ima svoju legendu. Korijeni svetišta datiraju iz 1360. godine, kada je pastir iz Camporosso izgubio stado ovaca na planini Lussari. Nakon duge potrage pronašao je ovce okupljene u krug oko grma. Pogledavši u grm ugledao je kip Marije Djevice s djetetom, kojega je spustio u dolinu do crkve i predao župniku u Camporossu. Međutim kip Madone se ponovo našao na istom mjestu na planini Lussari, uvijek okružen stadom ovaca. Uskoro se počinje širiti priča o čudu kipa Madone. To je bio znak o svetom mjestu, na kome je 1360. godine izgrađena mala kapelica te je 1500. godine na istom mjestu sagrađena crkva. Svetište je više puta obnavljano. Crkva je 1807. godine izgorjela od udara groma, dok se 1915 našla na samoj bojišnici Prvog svjetskog rata, gdje je potpuno uništena. Tijekom tog razdoblja, kip je sačuvan i vraćen na brdo Lussari 1925. godine, kada je svetište ponovno obnovljeno. Konačno, u povodu jubileja, 2000. godine, crkva je u potpunosti rekonstruirana. Ova je planina hodočasničko središte triju naroda (plemena), Germanskog, Romanskog i Slavenskog. Danas se može smatrati Europskim svetištem, koje pohode mnogi vjernici i Sveta misa se održava na sva tri jezika. Do Monte Santo Lussari vode tri hodočasnička puta: Talijanski romanski put dužine 205 km, Slovenski romanski put dužine 75 km i Austrijski romanski put dužine 80 km. Planina Lussari nije samo jedno od najstarijih i najviših hodočasničkih odredišta nego i najpopularnije mjesto za planinarenje i skijanje – to je prirodna atrakcija koju jednostavno vrijedi posjetiti. U pozadini mjesta ocrtava se planina Cima del Cacciatore čiji vrh od 2071 m nadmorske visine nam je današnji cilj. Cima del Cacciatore (talijanski naziv) znači na hrvatskom Kameni lovac, a ime je dobio prema legendi, u kojoj je krivolovac bez vjere sa svojom puškom pucao prema svetištu Monte Santo di Lussari, te je zbog čina svetogrđa kažnjen i pretvoren u kamen, koji predstavlja vrh ove planine. Vrh same planine se nalazi između Valbruna i doline Riofreddo. Ovaj vrh je tradicionalno dobro posjećen zahvaljujući jednostavnom pristupu. Pristup vrhu moguć je na dva načina: duži hodočasnički put – ujedno je i Križni put, koji vodi iz doline Val Canale od sela Camporosso i drugi kraći od Monte Santo di Lussari.

Nakon obiteljske fotografije obilazimo samo mjesto te krećemo prema samome vrhu. Penjemo se najprije na Berački Kogel s kojeg fotografiramo crkvu i okolne planine. Spuštamo se s vrha na kojemu je postavljen križ do spomen obilježja. Nastavljamo širokom makadamskom cestom te ubrzo dolazimo do kapelice – četrnaeste postaje Križnog puta gdje staza lagano skreće ulijevo i gdje započinje uspon. Naš najmlađi sudionik Ivan ima samo 9 godina. Staza vodi velikim dijelom kroz šumu, a potom izlazi na sipar na kojemu smo morali koračati s više pozornosti. Osjetili smo sunce kako prži na vlastitoj koži. Dolazimo ispod samoga vrha. Podižemo pogled. Kroz kamin do samoga vrha se proteže ferata u kojoj su učvršćene sajle. Dio planinara odustaje pri samom kraju, ali naš najmlađi sudionik to svladava lako bez ičije pomoći. Iskoristili smo zadnji atom snage kako bismo se popeli do vrha. Sam vrh s nadmorskom visinom 2071 m obilježen je željeznim križem, pored kojeg se nalazi malo zvono. Tu je i limena kutija s upisnom knjigom. S vrha se pruža impozantni vidik na vrhove Jof Fuart (Viš), Jof di Montazio (Montaž), Monte Re (Kraljevska špica). Sunčan nas je dan podario vidicima sve do Slovenije na vrhove Julijskih Alpi (Triglav, Mangart, Jalovec…) te na Austrijske vrhove koji su bili pod snježnim pokrivačem između kojih se ocrtavao i najviši Grossglockner. Posebno se lijepo vidi naselje Monte Santo di Lussari, kao i cijeli greben s desne strane vrha. Međutim planinari znaju kako je uspon na vrh samo pola puta. Čekao nas je dug povratak istom stazom. Na vrhu smo udahnuli neku posebnu energiju koja nam je dala snage da se sigurno i bezbrižno spustimo odakle smo krenuli. Nakon toga spuštamo se gondolom i nastavljamo vožnju prema našoj Koči na Gozdu ne skrivavši osmjeh na licu jer su očekivanja danas visoko nadmašena.

Zadnji smo se dan izleta odlučili popeti do najvišeg planinskog prijevoja Vršić s kojeg se pružaju lijepi vidici. Krenuli smo rano ujutro prema Erjavčevoj Koči u kojoj smo napravili kraću pauzu te nastavili dalje. Planinski prijelaz Vršič sa svojih 1611 m najviši je cestovni prijelaz u istočnim Julijskim Alpama. Visoka planinska cesta od Kranjske Gore preko Vršiča do Loga u Trenti ima 50 serpentina (24 na kranjskogorskoj strani i 26 na strani Trente). Putem smo uživali promatrajući monolit Ajdovskih djevojaka u stijeni te kip Djevice Marije s dijetetom u naručju. Priroda je zaista nepredvidiva. Vršič je i polazište za Malu Mojstrovku, Jalovec i Slemenovu Špicu. Do Poštarskog doma (1688 m) stižemo oko 11 sati. Neki odlaze do samoga vrha, a neki se okrepljuju u domu. Kako je polazak za Osijek bio predviđen za 14 sati spustili smo se vrlo brzo istom stazom do naše Koče na Gozdu i krenuli ispunjeni najljepšim dojmovima prema svojim domovima.

Za ovaj su izlet zaslužni Ružica i Željko Petrović čija je kreativna mašta i ideja svima nama uljepšala vikend. Zahvaljujem svim sudionicima na druženju i zajedničkom hodanju. Bio je ovo najljepši izlet ove godine. Pamtit ću ga po ljepoti Kranjske gore i talijanskom slikovitom zaseoku koji nam je ispunio dušu mirom i dobrotom. Želim svima pregršt ovakvih divnih izleta u dobrom društvu i netaknutoj prirodi.

tekst: Valentina Bušić

foto: Jela Knežević

Pratite nas i lajkajte