Bili smo na Rogli

lipanj 26, 2019 Jela Knežević

Na izlet smo krenuli 20.06.2019.g.. a vratili se 23.06.2019.
U slijedu fotografija je prikazan naš boravak na Pohorju te raspoloženje koje je vladalo među planinarima. Prohodali smo “Bistriški vintgar” – atraktivnu stazu sa puno slapova, rimski kamenolom, vidjeli najveću jelku u Evropi, ishodali stazu od “Tri kralja”preko “Črnog jezera” do planinarskog doma “Osankarica”, osvojili Roglu sa svim svojim ljepotama. 
U sklopu izleta svako popodne poslije hodanja kupali se u termama Zreče i kao završna uživancija imali obilan ručak u prekrasnom restoranu “Vinko Dovnik” pokraj doma u kojem smo boravili.

Vođa izleta Dragiša Ribić

 

U četvrtak 20. lipnja 2019. skupina opuštenh planinara (bio je blagdan) krenula je na put prema Sloveniji, s planom da upozna Pohorje i njegove ljepote. Mali autobus je bio pretijesan za sve ljude i prtljagu, malo smo i kasnili u polasku jer je vozač, kršeći sve zakone fizike, pokušao ugurati u gepek sve torbe, štapove, gojzerice, vreće za spavanje, posteljinu, ručnike za plažu i kupaće kostime, odjeću i obuću za hodanje, sunce, kišu, hranu… Plainari su se jedva ugurali sami, iglu nisi mogao više staviti. Zaključak prvi: nemoj gurati previše stvari u bus jer ćeš odvaliti vrata gepeka; drugi: za višednevna putovanja treba veći bus. Na našoj granici gužva, čekali na vrućini oko dva sata, no ništa nam nije moglo uzdrmati dobro raspoloženje. Putem okrjepa, u Slovenskoj Bistrici naš vođa puta uzeo ključ doma i konačno stigli u živopisno mjestašce Šmartno na Pohorju gdje je na uzvisini smješten naš dom. U domu nove kupaone, tope vode koliko želiš, ostatak malo zapušten i star pa tko nije imao vreću i posteljinu, nije dobro prošao. Kuhinja velika, sve ima, ali oprana temeljito zadnji put prije rata. Srećom, vrijedne ruke planinarki dovele su donekle u red višegodišnju „patinu“. Smjestili se i večerali vani, neki odradili šetnjicu po lijepom mjestu, a neki i misu na slovenskom jeziku u staroj seoskoj živopisnoj crkvici (ipak je bilo Tijelovo). U 22 sata spontano povečerje.

Ujutro krećemo hodati po stazi imena Bistrički Vintgar, cijeli putem uz potok Bisticu s puno slapova i mostića, prekrasnih prizora i uz duboko disanje u debeloj hladovini šume, tako da nije bio teško hodati, unatoč vrućini. Malo smo odužili hodanje, oko pet sati, ali čemu žurba? Uživali smo putem i ništa nismo propustili. Na kraju staze nas čeka naš bus sa stvarima za kupanje i krećemo prema Termama Zreče, na kupanje i točanje. Prilikom kupovine ulaznica uspjeli smo zbuniti recepcionarku (ili je to prodavačica?), teško nas je pohvatala, a i automat za ulaz se blokirao od našeg „napada“. Ženski glasni slavonski akcent doveo je do toga da nas tamo prozovu „sezonkama“ što se nama jako dopalo i spremno smo preuzele i dalje u aktivnostima koristile novi identitet. Iskupani i umorni (iako su neki samo ležali u toploj vodi), vraćamo se u naše selo i odlazimo na ranu večeru u restoran blizu doma Gostišče kod Vinka Dovnika koji nas je vrhunski hranio tri dana. Spomenut ću samo juhu od gljiva nabranih u okolici zbog koje su poneki bili i sami iznenađeni svojim prehrambenim potencijalima, a oni koji je nisu jeli, bili nesrpljivi zbog gladnog čekanja glavnog jela. Dok smo mi fenomenalnu juhu grabili i grabili i grabili… i po pet puta. U domu malo druženja, ali o tome ništa ne znam jer sam zaspala u devet (prenajedena do nesvjestice i pada tlaka).

Ujutro u pet se već pije kava i doručkuje, krećemo autobusom do sportsko rekreacijskog središta Tri kralja i hodamo istoimenom stazom kroz šumu. Priroda oduzima dah, vidimo skijališnu stazu i vučnice, umjetno jezero za potrebe umjetnog snijega, mjesto gdje se smrzla curica Urška u veljači 1860. godine, odmaramo na Crnom jezeru i drvenom stazom kroz šumu dolazimo do planinarnskog doma Osankarica gdje (eto malo) odmaramo. Počinje kiša, no po planu odlazimo ponovo na kupanje koje su neki zamijenili sjedenjem unutra u birtiji, jer je vani bilo olujno nevrijeme. No, kad smo se ponovo spojili, granulo je sunce, taman za novi fini obrok kod Vinka u našem selu. Nakon obilne večere, neke „sezonke“ su odlučile prošetati do Vatrogasnog doma jer je tamo najavljena vatrogasna zabava (ili karmine?). Srecom, riječ je bila o slavlju povodom krštenja djeteta pa su nas domaćini višekratno počastili bokalima finog vina i kolačima te spletom hrvatskih (predratnih) pjesama na harmonici. Slovenci su vrlo veseli ljudi, sviraju, pjevaju, plešu i piju vina, čak je i naš maloljetni „konobar“ koji je vrlo ozbiljno shvatio svoju funkciju i zadatak kontiuiranog punjenja tuđih čaša, bio prilično pripit. Zatomila sam svoju profesionalnu potrebu da na to reagiram, ipak sam u drugoj državi, a i činilo se da se nitko od „njegovih“ odraslih zbog toga ne sekira previše. Ipak je krštenje. Pa smo prihvatili gostoprimtvo i čast i družili se pola sata s domaćinima. Došao nas je potražiti jedan zabrinuti muž jedne „sezonke“ koji se i sam brzo uklopio, ali smo ipak ubrzo zahvalili i pošli doma. No, kako je noć bila mlada, „sezonke“ su kod kuće nastavile s pjesmom po svom izboru i po svom ukusu te cupkale do ponoći (pristojno). Trebale bismo se ispričati onima koji nisu mogli spavati zbog glazbe u dnevnom boravku, ali mislim da ne treba, jer su i oni uživali u našem glazbenom izboru i ukusu.

Ujutro zadnji dan kiša lije, no većina nas na poticaj našeg vodiča i vođe puta Dragiše poslušno  ide odraditi program po planu i posjetiti sportski centar na Rogli (za to vrijeme su ovi koji su ostali u domu, čuli smo, fino pekli delicije i ložili vatru; no ne mo’š sve stić). Kiša je lila, od autobusa do centra, nekih 100 m, pokisli smo ko miševi. Tamo gužva i muving, neki zgodni visoki dečki nas sve pozdravljaju (jel i oni misle da smo sezonke?). No, saznali smo da počinje košarkaški kamp za djecu koji se masno plaća pa su sigurno pomisli da smo roditelji koji su to iskeširali, zato su tako ljubazni. Neki od nas koji se razumiju u sport prepoznali su i slovenske košarkaše koji igraju u NBA ligi i uspjeli se uslikati s njima, mi neuki se nismo ni snašli. Šteta. Popili kavicu i natrag u dom, na pakiranje za povratak i muke s autobusom. Kiša lije, otpala vrata od gepeka te su ih muški „zakucali“, sve dok lije kao iz kabla. Nema struje u busu, promočilo, pa ne radi svjetlo, brisaci, klima, smrdi lamela (što god to značilo, no osjetila sam), a na jednom odmorištu su se muški morali iskazati jer je bus upalio tek na guranje. Ostatak puta proveli smo u polusvjesnom stanju od toplotng udara. Klima nije uključivana jer troši puno struje, pa ili klima ili vožnja… A treba doći za dana, jer svjetla ne rade… Bus koma, ali to je za neku drugu priču koja nije uspjela pokvariti ovu.

Sve u svemu, bio je to jedan prekrasan i sadržajan izlet i očekujemo da Dragiša opet organizira slično.

planinarka

Sanja Vladović

Pratite nas i lajkajte