Srednji Velebit s Visočanima

lipanj 19, 2019 Jela Knežević No comments exist

SREDNJI  VELEBIT – PD „ZANATLIJA“ Osijek sa Visočanima

14.06.-16.06.2019. godine

Na izlet zvan Srednji Velebit sa Visočanima grupa veselih Zanatlija, nas 28, krenula je u petak 14.6. u 15 h sa svima dobro znane lokacije (parkiralište bivše Bille). Izlet pun dojmova koji je teško riječima opisati,  jer kako  opisati Velebit u par rečenica a da  uspiješ opisati njegovu velebnu snagu i moć, no čast je pripala mojoj malenkosti. 

Krenimo redom, na opće iznenađenje svih suputnika naš bus je zaista bio na razini zadatka, od klime, veselja i pjesme, mjesta u autobusu, ali i odrađenog puta: auto-cesta OSIJEK-ZAGREB-GOSPIĆ, i dalje županijska cesta Baške Oštarije – Karlobag, skretanja za Ledenik i Ravni Dabar. Oko 22:30 stigli smo do polu-odredišta. Gospodin vozač, Robert, uspio nas je spustiti do najbliže moguće točke zbog teže autobusom prohodnog puta, te smo imali 3 km do planinarskog doma Ravni Dabar (723m). Od tog trenutka kreće akcija: čeone lampe na glave, torbe u ruke, ruksake na leđa i pravac planinarski dom. Moram priznati, da za početak oduševljavanja nije trebalo dugo, cca 5 minuta,  bijele stijene na prvom koraku koje isijavaju bjelinom u noćnom ozračju, obznanjuju ti svoju blizinu i da si na njihovom teritoriju, mjesec, mir i tišina, i tridesetak čeonih lampi. Nakon spusta koji je trajao 35 minuta stigli smo u svoj planinarski dom  Ravni Dabar  koji će nam slijedeća dva dana pružati svoje utočište. Pozdravili smo Visočane i domaćine kako priliči, te požurili na počinak. 

U subotu 15.6.2019. u 7 sati započinje naša, ali i Visočanska (njih 11) Velebitska priča.  Prva stvar koja je zapanjujuća, a  još krenuli nismo, je okruženje planinarskog doma, bijele stijene Velebita, prekrivene šumskim raslinjem, nagoviještaju ti savršenstvo koje te taj dan očekuje. Naša planirana tura  krenula je prema Butinovači (1127 m/nm ), uspon nije bio zahtjevan, a i da je, pogled na okolicu koji ostavlja bez daha, ne dozvoljava da razmišljaš o težini uspona, da se nas pitalo stajali bi svakih 10 minuta da upijamo sklad koji nas okružuje. Naizmjenično se pojavljuju proplanici, šumski predjeli, planinski hrptovi, nitko nije mogao sakriti oduševljenje, niti oni koji su ga svojim okom i dušom vidjeli prvi puta, niti oni koji su ga posjetili milijun puta i uvijek mu se vraćaju. Slijedeći dio puta koračamo prema Dabarskoj kosi  zatim prema vrhu Visibaba do kojeg smo došli dijelom Premužićeve staze. Putem smo prošli pokraj ostataka Štamparovog doma pa sve do  Prikinutog brda (1265 m/nm ). Dio planinara se uputio prema domu nakon uspona na Visibabu, a dio je nastavio prema Budakovom brdu.

Budakovo brdo (1317m)  je slikovit gorski hrbat u središtu srednjeg Velebita, u vršnom dijelu potpuno travnat i po tome izdaleka prepoznatljiv. Na širem području Budakova brda nalazi se jedno od četiri poznata staništa čuvene velebitske degenije, i samim time je priča za sebe, jedinstvena i čarobna što zbog pogleda na Pag s jedne strane, što zbog pogleda na Bačić kuk koji svojom pojavom obara s nogu. Bačić kuk (1304 m) je najviši i najsjeverniji kuk u nazubljenom nizu Dabarskih kukova. Sam vršni dio je vrlo uzak, a uspon na njega zahtjevan. Bačić kuk je, usudim se  stoga reći, bio šećer na kraju, što zbog pogleda i vidika koji seže u nedogled, što zbog stila penjanja prema vrhu. Nekoliko entuzijasta, budući da je to bilo 9 sati hodanja,  se uputilo prema samom vrhu koji  je zahtijevao malo i alpinističkog penjanja, spretnosti i okretnosti, no samo jedan je odradio pohod do kraja, GSS- ovac Dragan. Ostatak ekipe je uživao tik do vrha, u ništa manje prekrasnim prostranstvima i plavetnilu.

Ukupno je tura sa povratkom prema domu Ravni Dabar trajala cca 12 sati i prešli smo oko 20 km. Mogu reći 12 sati čistog užitka i želje da traje još nekoliko dana. U dom smo stigli oko 20 h gdje nas je dočekao osebujan domar Milan, dio ekipe koja se vratila ranije i okrijepa: fantastična janjetina kojom smo svi omastili brk, i naravno Velebitsko. Divno druženje, prepričavanje i slijeganje dojmova se odužilo dugo u noć. Slijedeći dan tura nije bila realizirana zbog tehničkih problema (autobus je bio prevelike tonaže za uspon do željene polazišne točke za uspon),  no to nije umanjilo naš doživljaj Velebita i uvijek ćemo mu se rado vratiti. U Osijek smo se vratili oko  18 h punih srca i osmijeha.  

Mislim da nismo mogli simoboličnije obilježiti posjet Velebitu, nego na  20- ti rođendan  NP Sj. Velebit. Hvala divnoj ekipi koja je bila dio ovog iskustva.

Dragi Velebit hvala ti i vidimo se uskoro!

Ana Šumiga

Pratite nas i lajkajte

Odgovori