Izvješće SPP 12-4 Paulinovac – Ružica grad

svibanj 7, 2019 Stjepan Schönberger

Svaka tura SPP-a ima svoju neku posebnost, za ovu turu se pobrinula kiša, prava dugotrajna, jesenja kiša u proljeće. Krenuli smo tako sa uobičajenog mjesta s parkirališta iza Spara. (Na tom mjestu očekujemo uskoro podizanje spomenika osječkim planinarima, jer je to točka polaska svakog izleta od Kilimanjara do Paulinovca)
Mada je prognoza ukazivala na kišu ipak se 10 najhrabrijih Zanatlija i 17 Bršljanovaca pojavilo na startu. Aktraktivnost izleta bila je zajamčena od početka, a glavni vodič je bila Maja iz Bršljan-Jankovca što je najavljivalo i zanimljiv tempo. Jutro je bilo, ali izlet je krenuo veselo i ubrzo smo bili u Našicama na tradicionalnom bureku i kavi. Oblaci su prekrivali nebo, a tijekom kave nebo je pokazalo što je pripremilo za nas taj dan, jer je krenuo takav pljusak da su neki već šaptom spominjali ostajanje na kavi do popodne. Fino bismo tako ostali no riječi Dejana našeg gurua za kišu “nije to kao na Velebitu” vrtile su nam se po glavi i nastavljamo prema Paulinovcu do kojeg i stižemo oko 8:30.
A pljusak je tada bio u punom zamahu tako da su se kabanice navlačile brzinom gazele u bijegu te smo dosad najbrže posloženi stajali za slikanje. Lijevala je kiša tako da je ovaj put slikanje je odradio vozač Zvonimir kroz prozor, jer se nije moglo stajati vani.
I krećemo tako već polumokri, ali puni entuzijazma na osmosatnu šetnju Krndijom, no već do lončarskog visa padaju prve žrtve, nekoliko planinara u blatu i puknute hlače. Što nas ne ubije to nas ojača i brzo dolazimo do Lončarskog visa gdje uz kišu i vjetar udaramo žigove i saniramo hlače. Mokri krećemo dalje, odupiremo se kiši i vjetru, blatnjavom spustu, slabo se družeći spuštenih glava uvučenih u kabanice. Iako prema navodima čela skupine putem smo susretali razne divlje životinje, srne, jelene, praščiće i daždevnjake, osobno mogu potvrditi da do kraja kolone ostali su samo daždevnjaci… Obaramo rekorde, iako je glavni vodič Maja danas opuštenija nego inače, očito kiša i manje razgovora utječu na stajanja. Kada smo vidjeli da nam je prolazno vrijeme dovoljno dobro onda smo napravili jedan krug oko Dobre vode da se vratimo u raspored.
Kraća pauza, jer od dužih bismo se doslovce smrzli i krećemo na Petrov vrh, koji osvajamo za 1:20min. Uvjeti na vrhu nisu bili povoljni pa se kratko zadržavamo, dovoljno za žigove i slikanje. Na spustu do Međe puhao je toliki vjetar da smo se bojali za kabanice, no kad smo stigli do vidikovca na Među vjetra nije bilo, nije bilo ni vidikovca, jer je magla bilo toliko gusta. Ovdje pravimo pauzu za ručak i polako naslućujemo da ćemo na ostatku puta imati društvo, jer osim planinara po kiši se voze i biciklisti. Naime taj vikend se održavao Orahovica Bike Weekend.
Zadnju dionicu od Međe preko Starog grada prelazimo polako zbog skliskog terena, a do Ružica grada još opreznije, jer dijelimo stazu s biciklistima. Posebno zanimljiv je bio spust od Ružice grada gdje smo kao u ratnim filmovima virili i trčali od zaklona do zaklona da izbjegnemo bicikliste.
Na kraju se opraštamo od iznenađenih biciklista i spuštamo do Orahovačkog jezera koje izgleda prekrasno, ali zbog okolnih uvjeta ipak ostaje netaknuto.
Na povratku stajemo u Našicama na prepričavanju dojmova, jer tek smo onda i mogli normalno pričati bez kabanica. Posebnost je bila što je najtraženiji artikl tada bio čaj, zbog čijeg je kuhanja Maja morala produžiti pauzu, na tome smo joj vječno zahvalni.
Ugrijani od čaja i priče krećemo za Osijek gdje završavamo ovu našu kišnu avanturu.
Iako je vrijeme bilo prilično nepovoljno, rezultat hodanja je zapravo bio jako dobar, posebno jer nismo imali osjećaj da se žurimo. Zadanu dionicu od 22km prešli smo uz stajanja za 7.5h!
Zahvaljujem svim hrabrim članovima koji su bili na izletu, glavnom vodiči Maji propali Gestapo Buljubašić iz Bršljan-Jankovca, pomoćnom vodiču Kikcu koji je šutio i trpio tempo (prespori) te vozaču Zvonimiru koji nas je sretno doveo kući.

Za mjesec dana nastavljamo, osušite kabanice!

Pratite nas i lajkajte