Samobor je lepi varoš, a Samoborska gora prekrasno planinarsko odredište

prosinac 11, 2017 Ksenija Vilić 2 komentara

Petak, 8. prosinca „sedamsto petnaest“ puta pregledavamo prognozu, opet zovemo Ivicu u dom na Japetiću, razgovaramo s prijevoznikom i odlučujemo: idemo!

Samobor je lepi varoš, a Samoborska gora prekrasno planinarsko odredište  te smo odlučili Dan planina obilježiti upravo tamo. Ekipica od 18 odraslih i 1 osmogodišnjeg, ali zato vrlo iskusnog  planinara, krenula je u samoborsku avanturu s prilično neizvjesnim ishodom. Put je protekao u vedrom raspoloženju i ugodnom vremenu. Nakon Jastrebarskog pomno pratimo karte, zaostale hrpice snijega uz inače suhu cestu i uz prve kapi sitne kišice stižemo do Planinarskog doma Žitnica na Japetiću. Ne znamo što je bilo toplije: prijazni domaćini ili najtoplije ugrijan dom u kojemu smo ikada bili. Večer protječe u praćenju prognoze, kartanju, planiranju ture u svim vremenskim uvjetima, pjevanju, kartanju, praćenju prognoze, kartanju,….

Oko ponoći vjetar pojačava i počinju prve ozbiljnije pahulje. Planirat ćemo ujutro kad „snimimo situaciju“.

Subotnje jutro nas je dočekalo s 30-tak cm snijega koji je i dalje sipio, ali je vjetar, na sreću, stao. Sad znamo da šumski put do Dragonoša sigurno nije prohodan za naš minibus pa prilagođavamo plan uvjetima na terenu. Oboružani rukavicama i kabanicama krećemo put Velikog Lovnika. Šuma pod svježim, snježnim pokrivačem izgleda bajkovito. Snijeg je prhak i lepršav što nam olakšava probijanje kroz njega. Pratimo tragove životinja nadajući se ugledati i koji trag legendarnih samoborskih divova. Zvali su se Hajdi. Legenda kaže kako su bili  tako veliki da im je samo nožna cjevanica bila visoka kao današnji ljudi, te tako jaki da su mogli iščupati hrast s korijenjem i služiti se njime kao batinom. Nismo ih susreli. Samo su nas neka usputna stara, kvrgava debla podsjetila na njih. Ne žurimo. Uživamo u svakoj pahulji, zabijeljenoj grančici, koraku… i stižemo do Gostinjca “Sv. Bernard” koji vodi Planinarska bratovština sv. Bernarda iz Samobora. Inače rade samo nedjeljom pa smo se smjestili pod ljetnu nadstrešnicu odmoriti i prezalogajiti. Ostavili smo dio stvari i krenuli po žig KT HPO-a – Veliki Lovnik koji se nalazi nedaleko. Okružen je šumom te se nismo dugo zadržavali na njemu. Nakon zajedničkog slikanja sa zastavom, spustili smo se do gostinjca. Na našu radost, dočekala nas je prijateljska vatra pod nadstrešnicom, ali i domaćini doma koji su brzo skuhali čaj, vino i kavu.

Snijeg je stao.  Okrijepljeni toplim napitcima i naoružani dodatnom vedrinom, vraćamo se prema Japetiću odraditi uspon na vrh koji od 1960. godine krasi sljemenska piramida. Inače je napravljena u 19. stoljeću na samom vrhu Sljeme, ali je zbog gradnje sljemenskog tornja premještena na Japetić. Piramida je ujedno i vidikovac koji je unatoč snježnim oblacima pružio prelijepe vidike na sve strane Samoborskoga gorja. Vidikovac je omogućio i nastanak nove „milenijske“ fotografije u obliku slova Z koja sada krasi naslovnicu zanatlijske facebook grupe.

Nadahnuti ljepotom prirode vraćamo se svojim utabanim tragovima u naš dom koji je već ispunjen raznim obećavajućim mirisima. Poslijepodne je uglavnom bilo ispunjeno gastro užitcima raznih češnjovki, orehnjača, makovnjača…. Večer je obilježila izrada galerije  snjegovića na ogradi terase doma. Kako je objavljeno da jedino fotografija osobno napravljenog snjegovića omogućava sutrašnji ulazak u bus, svi su se prihvatili „posla“, čak i vozač busa, te smo mu dozvolili da nas sutra vozi. 😊 Ali to nije sve!  Na večeru pristiže četrdesetak planinara PD “Pinklec” iz Svete Nedelje na noćnom pohodu na Japetić. Za njima stižu i tamburaši te se večer rasplamsala uz  toplu kaljevu peć i užarenu atmosferu do sitnih noćnih sati. Sve se smirilo u 2 h kada su noćni hodači krenuli u svoj noćni povratak.  U međuvremenu je i ralica očistila snijeg s ceste. Spašeni smo!!!!

Tko je momak po noći nek bude i po danu (kaže stara izreka) pa smo nedjejno jutro odradili čak 5 min prije plana, pozdravili se s domaćinima i krenuli do Kleti Poljanice, smještenoj na najvišoj točki ceste Jastrebarsko – Samobor. Tu počinje uspon na drugi po visini vrh u Samoborskom gorju – Plešivica. Uspon je na strmijim dijelovima otežavao snijeg, a na grebenu prilično hladan vjetar koji je ipak raspuhao oblake i otvorio prekrasne krajolike s vidikovca na vrhu.  Nakon žigiranja dnevnika svatko se spustio svojim tempom do busa.

Točno u podne već smo biti u Samoboru. Plan je prošetati centrom i kušati legendarne kremšnite, štrukle i slične autohtone delicije. Zubati, ošti vjetar potjerao nas je s glavnog trga u samoborske restorane. Plan ostvaren. Kušano sve što se kušati dalo.

Put kući vodio je preko Čazme i Božićne bajke. Kad već gospođa Kolinda to planira obići u utorak, da vidimo i mi što to tamo svijetli! A svijetlilo je svašta!!! Stigosmo sretni i ispunjeni kući točno prema najavi našega vozača: 22 min do 20 h. Ostali smo dužni još Okić, Oštrc i kušanje rudarske greblice pa se svakako planiramo vratiti.

Vodič izleta Ksenija Vilić

 

Pratite nas i lajkajte

2 Comments on “Samobor je lepi varoš, a Samoborska gora prekrasno planinarsko odredište

  1. Fino, fino. A rezultati se vide i na portalu HPS-a, gdje ste (Zanatlija Osijek) spomenuti i kod broj osvojenih odličja HPO. Čestitke vrijednoj ekipi “točkaša”.
    LPBery

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *